Nije istina kako nikad nije birao žene.
Uželjela sam to znati. Bila je Grenada
i sunce je padalo iza Alhambre u
u plamtećoj lavi. Moglo bi se reći da sam i sama
gorjela ali neke stvari trebaju ostati nekazane.
Ali, sjećam se njegovih prstiju na dugmadima
pozadi moga vrata, koža mi je bila uspaljena
dok je petljao oko cirkona i bisera.
Poželjela bih ga udihanog u moj vrat dok šapuće Zeleno,
zeleno, o kako te volim. Koliko mu samo malo
treba da me ushiti sopstvenim pjesmama.
Jedan seminarski rad iz engleskog s njima
i ja sam bila gola, obuzeta. Ne bi bilo važno
ima li veliki stomak i smrdi li na češnjak.
Traperice su bile lokva oko mojih
koljena. Bila sam proburaženi bik, omamljena
i sa pokretima koje bih samo mogla izmaštati ali
i nikad ih zaista načiniti u stvarnosti. Mogao bi me
još toga nagovoriti da iskažem, to je sve
za sada, ali ja još uvijek mogu osjetiti miris toga
zelenog vjetra, i toga popodneva u pet sati,
koje se nikada više neće ponoviti.
Za Hiperboreju presložio sa engleskog Radomir D. Mitrić
